Dalmacija jedan je od najstarijih regionalnih pojmova u Hrvatskoj. Prvi se put spominje osme godine prije krista kad ju je osnovao rimski car August kao naziv za područje između Promine i Cetine koje je nastanjivalo ilirsko pleme Dalmatia, odnosno kao sinonim za dio ilirika, kako su širi prostor postojbine raznih ilirskih plemena nazivali Rimljani.

Stari vijek

Ime Dalmacija spominje se prvi put na epigrafskim spomenicima i u djelima rismkih pisaca u vrijeme rimskih osvajanja istočne obale Jadrana na prijelazu iz 1. st. pr. Kr. u 1. st. po Kr. Rimljani su Dalmacijom nazvali provinciju, dio Ilirika, koja se protezala uz istočnu obalu Jadranskog mora od rijeke Raše na sjeverozapadu do rijeke Drine na istoku i Budve na jugoistoku. U zaleđu je provincija obuhvaćala veći dio Gorske Hrvatske te današnje Bosne i Hercegovine. Stotinjak kilometara južnije od Save protezala se granica s provincijom panonije. Na tom su području živjeli narodi ilirskoga kulturnog kruga: Liburni, Japodi, Dalmati,Darosi, Ardijerci, Plereji, Mezeji, Desitijati, a dijelom Autarijati i Enheleji. Nije neobično da je cijeli prostor nazvan po Dalmatima, jer su oni Rimljanima pružali najodlučniji otpor do konačne “pacifikacije” 9. god. po Kr. Na njihovom je tlu podignuta i Salona, dalmatinska metropola i jedan od najvećih gradova Rimskog Carstva. Ovako definiran zemljopisni pojam Dalmacije u starom vijeku egzistirao je do 7. st. Kada je 395. god. car Teodozije I. podijelio Rimsko Carstvo na zapadni i istočni dio Dalmacija je ostala u okvirima zapadne polovice Carstva, što će kasnije imati brojne implikacije. Stanovitu je posebnost unutar Dalmacije imala Liburnija sa središtem u Zadru, a to se ime spominje još i u vrijeme hrvatskih naroda u 9. stoljeću.